Spletna stran uporablja piškotke z namenom zagotavljanja spletne storitve, zbiranja statistik, deljenja vsebin na socialnih omrežjih in funkcionalnosti, ki jih brez piškotkov ne bi mogli nuditi. Z obiskom in uporabo spletne strani soglašate s piškotki.
Kao što vjetar uporno gura nebo, divljom snagom spajamo prepone, i noć nas više ne zadržava za sebe, jer se u osmjehu plavog sunca znojimo.
Putovi su naši drhtave karte jezera i beskrajnim smo krvotokom vezani, a noge, isprepletene zagrljajima postelje, napuštaju mjesečinu i noć pobjeđuju.
Otkrivamo mirna staništa u sebi, pa s oblacima ptica natapamo oči, govorimo srcu kako da u nama diše, kako da u njemu proklija miris čežnje.
Kratko je vrijeme u kojem se sanjamo, i naši su gusti uzdasi složeni u klasje, kratak je nebeski san otkad se kušamo, otkako smo čvrsti poljupci na usnama.
Ponekad sjeta na užarene obraze svrati, ali se ne pojavljuju šutnje uspomena, jer topli su prsti što šapuću ljubav i zeleni je travanj u našim rukama.
Koljenima smo polegli probuđenu rosu, pa po golom bilju raščešljavamo zoru, u samom smo pogledu nasmijanih krošnji, prelazimo dugu i stenjemo šumom lišća.
Iz naših milovanja ljubav se ne iskrada, svaki je njen oblik za nas ljubav sveta, beskonačna potvrda u nama samima, vjerna je žudnja svim našim dodirima.
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
(0 glas)
