Spletna stran uporablja piškotke z namenom zagotavljanja spletne storitve, zbiranja statistik, deljenja vsebin na socialnih omrežjih in funkcionalnosti, ki jih brez piškotkov ne bi mogli nuditi. Z obiskom in uporabo spletne strani soglašate s piškotki.
Uvijek kad ostanem sam,mila, kroz nesanicu doleti plava ptica i tvoj osmjeh na postelju spusti.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja, kad noć neizdrživo boli, tvoj stidljivi obris čudesno procvjeta u noći, i krv tako glasno u meni provri da s okusom mjesečine tvoja moćna prisutnost zavede moje puste ruke i moji uzdasi u njima zaječe.
Toliko tvoga u njoj postoji, toliko tvoga mome biću daje da je uzaludna odsutnost tvoja. Uzalud je i usamljenost moja, uzalud je mrak što sjenama hara, jer kad se srce razmaše tamom, uzalud je prisutnost njena. I kad noću zaplaču zidovi, kad zavjese navuku tugu, ponašam se kao da si kraj mene, jer tvoja topla prozirnost kroz polusan miri moju dušu.
Volim kad se svlačiš u škrtoj tišini i kroz nebo ljubim tvoje nježno lice. Uzalud je tada ranjivost moja, nestaje pustoš mojih sjetnih usana. Uzaludna je, jer tvoja je milost kao kriška mlade mjesečine zanosna. Uvijek kad sam sam, ljubavi moja, u vremenu si moga sanjanja, i s njim čekam miris plave ptice, jer kad tvoj osmjeh pažljivo na moje grudi spusti, uzalud je odsutnost tvoja.
Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
(0 glas)
