Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 21. maj 06

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.

Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što značiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.

Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.

Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pučinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.

Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.

Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih riječi.

Ove noći dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.

Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slađe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.

Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje čuva naša obećanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.

Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)