Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 15. jan. 06

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Uvijek kad ostanem sam,mila,
kroz nesanicu doleti plava ptica
i tvoj osmjeh na postelju spusti.

Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
kad noć neizdrživo boli,
tvoj stidljivi obris
čudesno procvjeta u noći,
i krv tako glasno u meni provri
da s okusom mjesečine
tvoja moćna prisutnost
zavede moje puste ruke
i moji uzdasi u njima zaječe.

Toliko tvoga u njoj postoji,
toliko tvoga mome biću daje
da je uzaludna odsutnost tvoja.
Uzalud je i usamljenost moja,
uzalud je mrak što sjenama hara,
jer kad se srce razmaše tamom,
uzalud je prisutnost njena.
I kad noću zaplaču zidovi,
kad zavjese navuku tugu,
ponašam se kao da si kraj mene,
jer tvoja topla prozirnost
kroz polusan miri moju dušu.

Volim kad se svlačiš u škrtoj tišini
i kroz nebo ljubim tvoje nježno lice.
Uzalud je tada ranjivost moja,
nestaje pustoš mojih sjetnih usana.
Uzaludna je, jer tvoja je milost
kao kriška mlade mjesečine zanosna.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
u vremenu si moga sanjanja,
i s njim čekam miris plave ptice,
jer kad tvoj osmjeh
pažljivo na moje grudi spusti,
uzalud je odsutnost tvoja.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)