Napisal/a Zal Kopp, v nedelja, 30. okt. 05

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Ljepota mog sjecanja u bozanskom pogledu starog duda,
sto se dostojanstveno s mirisima iz zavjesa po sobi siri,
u sjetnom odsjaju slika sa pozutjelih stranica albuma,
u ovoj besanoj noci moje duse, svu iskrenost prijateljstva
nebeskom besmrtnoscu pjesnika, u tecnu pjesmu plete.

Ne bih zapocinjao, niti bih se nemirnog truda prihvatio,
da se nisam zavjetom srca, poput crnih lastavica vinuo
i osjetio udare oblaka po svom perju, napio praskozorja,
zrelom smjeloscu ravnice sletio na svoje zedne dlanove
i sa sobom donio godine provedene u blatnim dvoristima.
 
Na tom putu zelenih proplanaka, procvjetalih obala rijeke,
izvijenih afaltnih ulica i celino sivih tramvajskih tracnica,
visokih tvornickih dimnjaka, pustih polja ubranog kukuruza,
na stazama djetinjstva i tek izniklog djecastva, na nebu sna,
moj prijatelju, sapatom razgovaramo i svaku rijec slazemo.

Za nas zvijezde mijenjaju plavetnilo svemira, otvaraju noc,
pomazu nam na nestvarnom putovanju i kao sinovima vjetra
polarnom snagom sjeverca, tihom pucinom navode kormilo
i k nama dovode zaboravljene igre crvenih obraza jabuke,
njezinih socnih sokova, njezno slatkih u ustima uspomena.

U nitima bezbriznosti izmjesanih bozanstvenim dodirima sunca
i plesu zlatnih suncokreta, izmedju drvoreda prekrasnih breza,
natopljeni divotom mjesecine slusamo njene srebrne zrikvace,
pronalazimo prve korake razumijevanja naseg prijateljstva
i s tisucama plavih modrica sutimo i jedan drugog tako stitimo.

Toplinom osmjeha i prasnjavim rukama skacemo za loptom,
a prve ljubavi u nama tek dozrijevaju i nas svijet bune u glavi.
Iako ne razumijemo razlog, prihvacamo stvarnost mastanjem,
jer znamo, kako cemo jednom u probudjenim snovima, zauvijek
nastaviti trcati s nasim tihim prijateljstvom, po poljima makova.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)