Spletna stran uporablja piškotke z namenom zagotavljanja spletne storitve, zbiranja statistik, deljenja vsebin na socialnih omrežjih in funkcionalnosti, ki jih brez piškotkov ne bi mogli nuditi. Z obiskom in uporabo spletne strani soglašate s piškotki.
U mojim praznim dlanovima bol veceras nepodnosljivo suti, jer nema ravnice tvog zanosnog struka, nema tog nebeskog stjecista mojih poljubaca, nemirnog plamena kojem se srce zaklelo i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoca vitkih jablana, omamljuje kao tisina ove mukle noci i dok san luta posteljom, uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar. Crvenilom latica oblacim znoj i kroz tihe mjeseceve zjenice sanjam kako u dahu neba glasno nastaju nasa tijela, kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom. Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna, gore valovi pozude mojih usnulih misli, rastu njezne niti horizonta i do modrih visina dopire sanjanje, na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.
Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
(0 glas)
