| Napisal/a Zal Kopp, v ponedeljek, 03. okt. 05 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
U mojim praznim dlanovima
bol veceras nepodnosljivo suti,
jer nema ravnice tvog zanosnog struka,
nema tog nebeskog stjecista mojih poljubaca,
nemirnog plamena kojem se srce zaklelo
i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoca vitkih jablana,
omamljuje kao tisina ove mukle noci
i dok san luta posteljom,
uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje
i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar.
Crvenilom latica oblacim znoj
i kroz tihe mjeseceve zjenice sanjam
kako u dahu neba glasno nastaju nasa tijela,
kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom.
Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna,
gore valovi pozude mojih usnulih misli,
rastu njezne niti horizonta
i do modrih visina dopire sanjanje,
na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje
i pokriva vrelinom dodira koje sanjam. Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0) 
|
|
