Napisal/a Zal Kopp, v sreda, 14. sep. 05

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Sustigla nas noc u tijelu mjesecine
i sad promatra kako nasa tijela
polagano secu perivojima uzdaha.

Toliko kruznica u ritmu nasih kretnji,
toliko virova u strasti ljubavnog cina
opija nenavikle nebeske zjenice
i dok u nama ljubav besprijekorno drhti
kao uzarena magla i puni pore vremena,
one se omamljene teturaju u nasem snu.
Ispijamo ovu noc kao da je posljednja,
mi ljubavnici izgaramo u dlanovima
i po sebi prolijevamo srebrni znoj,
kao da je zadnjom tisinom sakupljen,
a oci se kupaju u osmjehu usana,
i osmjeh poljupcima svile ljubi kozu.
Nagoscu, prkosimo podatnom nagoscu
bicu mraka i krevet nam je svetiste
i ratiste, more bez kraja i pucine,
toplo i njezno utociste i svratiste.
Osvajamo beskraj oznacenog svemira
i nudimo crtanje novih zvijezda,
neka budu plave i sjajne, crvene i tihe,
nadasve usklađne nasem disanju.
Neka ovaj puta budu blize nama
ispod oblaka, u samim kapima mirisa,
na dohvat zlatnih obrisa suncokreta,
jer lice nam u njihovim zagrljajima sanja
i postelja nam je hram zadovoljstva
i nemirna svakodnevnica, odmor i strepnja,
postelja nam je ugodan dodir zanosa.
Svezali smo nebo u okvir pogleda,
pa se uspinjemo po stablima tresanja,
a nasi prsti rasireni kao bijeli jorgovani
pazljivo beru uzdrhtale i vlazne plodove
i kao nagradu za cekanje, sa svih strana
donose nama ljubavnicima slatke pohvale.
Nema blistavijeg vremena od naseg,
zapravo, nismo ni zapoceli povijati travu,
a ruke su vec poput podivljalih vjetrova
uznemirene u nijemom spokoju srca.
Otkada nam zudnja zauzima utrobu,
a usnama duse dodirujemo ceznju
nitko se ne moze mjeriti s nama po njeznosti,
otkada ljubimo vjecnost prisutnih latica,
od nas nema cistijih ljubavnika.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)