Spletna stran uporablja piškotke z namenom zagotavljanja spletne storitve, zbiranja statistik, deljenja vsebin na socialnih omrežjih in funkcionalnosti, ki jih brez piškotkov ne bi mogli nuditi. Z obiskom in uporabo spletne strani soglašate s piškotki.
Odlazim zauvijek u narucje pjesme gdje su sjene sto u meni lutaju, nekako mekse na papiru.
Nema milosrdja,a ljepota izvire iz slova i sunce ne pravi pukotine u mom sjecanju, jer odlazim bez obecanja da cu se vratiti. Pridruzujem se jasnoci stiha,bistrini misli i zena koju volim iz plave kapi tinte nastaje, u mojim ocima plese, u obliku cvijeta mirise, zena koju volim, otvara naglo moj osmjeh i spremna se pod brezinim liscem skriva. Volim tu zenu i pridruzujem se vremenu pjesme u kojem me ceka. Volim tu zenu kao svoju pjesmu, zbog visokih planina u mojim ocima i bijelih grudi ravnice, volim i znam koliko se slaze u meni, koliko uzdaha nosi na dlanovima, kako zapocinje svitanjem u mojim preponama i sto misli nad beskrajnom pucinom moga sna. Razmrsio sam citav postupak nastanka papira i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima, rasvjetlio tamu podno mjesecevih izlazaka i sad pjesmom rastem i uspinjem se, vidim nebo i zemlju kao nabor moga cela nista ne skrivam od srca,vec u njemu plamtim i stazu radosti u sebi pokrecem i volim. Volim tu zenu sto se divlje primice. Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu, i beskrajni sjaj zjenica joj dajem, pruzam joj rascvjetane vrtove strasti, sluzim je neponovljivim dodirima, oblacim osmjehom crvenih jagoda, opijam pozudom vjetra u svili i zudim za njom svakim poljupcem rijeci.
Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
(0 glas)
