Napisal/a Zal Kopp, v četrtek, 11. avg. 05

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Odlazim zauvijek u narucje pjesme
gdje su sjene sto u meni lutaju,
nekako mekse na papiru.

Nema milosrdja,a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjecanju,
jer odlazim bez obecanja da cu se vratiti.
Pridruzujem se jasnoci stiha,bistrini misli
i zena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim ocima plese, u obliku cvijeta mirise,
zena koju volim, otvara naglo moj osmjeh
i spremna se pod brezinim liscem skriva.
Volim tu zenu
i pridruzujem se vremenu pjesme u kojem me ceka.
Volim tu zenu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim ocima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaze u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako zapocinje svitanjem u mojim preponama
i sto misli nad beskrajnom pucinom moga sna.
Razmrsio sam citav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvjetlio tamu podno mjesecevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga cela
nista ne skrivam od srca,vec u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrecem i volim.
Volim tu zenu sto se divlje primice.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pruzam joj rascvjetane vrtove strasti,
sluzim je neponovljivim dodirima,
oblacim osmjehom crvenih jagoda,
opijam pozudom vjetra u svili
i zudim za njom svakim poljupcem rijeci.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)