Napisal/a Zal Kopp, v sreda, 03. avg. 05

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

Kad se u mom pogledu nasmješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i obavije letom cijeli svijet,

više ne tražim obrise tvog tijela,
jer opijen travnjem osjećam,
kako vriješ na mojim usnama
i u poljupcima vjetra,
prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i mjesečinom, pletem niti u zagrljaje
i sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
ja u tebi, sve jače dozrelu dunju grlim
i beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho, u studeni nosim.
Izvijam dlanove
i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nižem,
u mirne drvorede breza
i sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i sa kristalima pahulja,
strasno ljubim,
plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
samnom, ponovno uđeš...


Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)