| Napisal/a Zal Kopp, v ponedeljek, 01. avg. 05 |
| Ocena urednika: |
 |
| Ocena uporabnikov: |
 (0 glas) |
|
Nitko te nije primjetio, osim mene draga,
i nitko se nije ustao, kada si prolazila pored stola.
Sad kad drijemas u mom osmjehu,
svi se cude, kako to, da te nikada prije,
nisu vidjali pod satorom mjesecine.
Nitko nije osjetio tvoje sutnje u prigusenoj tami
i zapitao se, kako uspijevas,
s koracima pticjeg pjeva,
medju bezbrojnim plesacima,
hodati po mutnoj vodi.
Nisu slutili koliko slicis andjelima
i koliko u njima tvoje milosti ima.
Oni ne razumiju pogled i ne zele tisinu,
vec tudje ruke uzimaju kao svoje
i s njima gase svjetla i guse mirise.
A mirisi su osmjeh duse i svjetlo srca.
Tvoji mirisi, to je zetva zlata u mojoj utrobi.
I tuzno jecanje tvojih usana nisu culi,
a tvoje usne rastacu toplinu sunca.
Razumijem zasto se cvijet bijelog jorgovana,
na tvojim grudima njezno siri
i znam, otkuda med na tvojoj kozi!
Zato te, dok usnula prinosis salicu kave
ili u pokretu misli pozdravljas jutro,
radosno ljubim svojim rukama.
Nas dvoje uzivamo zaljubljeni,
gledamo se i smijehom pratimo usne.
Samo nas dvoje zaljubljenih znamo,
kako je lijepo ujutro, saputati zagrljajima.
Zal Kopp
Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje.
Prosimo, prijavite se ali registrirajte.
|
|
Komentarji uporabnikov (0) 
|
|
