Napisal/a Zal Kopp, v ponedeljek, 03. okt. 05

Ocena urednika:    Ocena uporabnikov:      (0 glas)

U mojim praznim dlanovima
bol veceras nepodnosljivo suti,
jer nema ravnice tvog zanosnog struka,
nema tog nebeskog stjecista mojih poljubaca,
nemirnog plamena kojem se srce zaklelo
i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru.

Omamljuje samoca vitkih jablana,
omamljuje kao tisina ove mukle noci
i dok san luta posteljom,
uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje
i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar.
Crvenilom latica oblacim znoj
i kroz tihe mjeseceve zjenice sanjam
kako u dahu neba glasno nastaju nasa tijela,
kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom.
Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna,
gore valovi pozude mojih usnulih misli,
rastu njezne niti horizonta
i do modrih visina dopire sanjanje,
na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje
i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.

Zal Kopp

Samo registrirani uporabniki lahko pišejo komentarje. Prosimo, prijavite se ali registrirajte.

Komentarji uporabnikov (0)